O zahvalnosti...

11.1.15

Pisao mi se novi post, ostala sam bez fotoaparata i odlučila da pišem, pišem i pišem...
Možda će neko da čita, a možda i neće. Ovaj blog je nastao upravo iz tog razloga, da pišem kad ne znam šta bih drugo i hoću da tako ostane. Ne nadam se nekom velikom uspjehu, ne težim ka tome da mi bloganje bude "karijera", ne mjerim popularnost i posjećenost niti me ista zanima. 
Da, moram da se ogradim da nema nikakve ljubomore i da najiskrenije čestitam djevojkama koje imaju brdo posjeta, pratioca, saradnji i koje su eventualno plaćene za to šta rade... 
O tome nisam nikad ni razmišljala i nikad neću, karijeru ne mislim graditi u blogosferi.


A o čemu mi se piše? O zahvalnosti... o zahvalnosti u trenucima kad se osjećam najlošije i kad izgleda k'o da nemam za šta biti zahvalna, a ipak o sitnicama koje i ne primjećujem a svakodnevno podsjećaju da u brdu kretena i pokvarenjaka postoje poremećeni ljudi, ljudi koji ne misle kao ja i ljudi koji me svojim stavovima često izbiju iz cipela ali ljudi koji u 4h ujutro imaju pravi odgovor na postavljeno pitanje i koje volim.


Ljudove oko sebe kategorišem u prijatelje, drugare, kolege i poznanike.
Prijateljicu imam jednu, drugarica nekoliko a ostalo su kolege i poznanici.

Svakom je njegov problem najveći... Meni je možda izbijenost jer je tamo neko uradio ili nije uradio nešto, tebi je to što ti je nokat puk'o a nekom činjenica da mu plati kasni već 7 dana a računi ne mogu sami da se plate ali prave ljude prepoznate upravo po tome što vas razumiju... 
Ma koliko sitan i nebitan problem, drugarice i to kako se odnose prema meni u takvim momentima me čine najzahvalnijom osobom na svijetu. 
To je onaj momenat kad nekoliko drugarica dođe i otvoreno kaže da misle da to što radim nema smisla, glupo je i neće me dovesti nigdje ali ipak podrže sve i pitaju šta treba uraditi.
Na tome sam zahvalna.

Zahvalna sam i na samosvjesnosti jer uvijek znam šta radim i skoro pa mogu da predvidim kako će se određena situacija razvijati ali ipak srljam u isto, dobijem po nosu, dođem sebi i idem dalje.

Zahvalna sam na pubertetskim krizama sa 24 kad se zatvorim 3 dana u kuću i ne promolim nosa van.
Zahvalna sam na tome što nisam godinu dana plakala pa onda u decembru ispunjavala normu cmizdreći 24/7. Zahvalna na pokvarenoj mašini, kretenima u životu, bivšim momcima. 
Neću sad reći "ne treba se smarati budalama, jednom se živi" i slične floskule. 

Jebote,
 nervirajte se!

 Ako vas baš taj majmun izbija - NERVIRAJTE SE i recite mu. Smaraju te glupe priče neke osobe? NERVIRAJ SE ali reci, promjeni temu ili završi odnos. Nervirajte se i manite se zena, mirnoće, ljubav, mir u svijetu i slično. To je hrpetina gluposti koja pali samo ako se drogirate pa vas baš briga za sve što se dešava. Nervirajte se i recite to, nađite izduvni ventil, izbacite, nešto što će da uspostavi balans u svemiru ali uvijek, uvijek budite zahvalni na dobrom i sitnicama, nemojte ispaljivati ljude koji su za vas tu i koji imaju prave riječi...
And yes,

KO ZNA ZA ŠTA JE TO DOBRO
rekoh ja, po ko zna koji put...


*posvećeno A, A, A, V,M, I, S, J :)


Na čemu ste vi zahvalni?



You Might Also Like

8 komentari

  1. Zen dovodi do čira na želucu, treba se nervirati i izbaciti zlo iz sebe :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Odgovori
    1. Uuu da, redovno izbacivanje za duhovni mir, zaokruzen proces, potpuna dominacija. :D

      Izbriši
  3. I ja se uvek tesim sa "Ko zna zasto je to dobro" i mogu slobodno da kazem da sam iz svog okruzenja izbacila sve osobe koje su mi kvarile dan i nervirale me i toliko je lepse sad :)

    OdgovoriIzbriši