Od strahova, izdvojiću dva najveća - 

bojim se uspjeha i neuspjeha.

Bojim se ostvarenih želja i ciljeva, jer apsolutno nikad ne znam šta da radim sa onim što sam postigla i bojim se neuspjeha, jer sve što sam mislila da mogu i znam pada u vodu. 

U principu, bojim se vlastite kontradiktornosti; blizančica u meni hoće sve i odmah dok je vaga još usidrena, sjedi i kalkuliše - šta sa uspjehom, a šta sa neuspjehom?

Ako treba to slikovito dočarati, osjećam se kao vreo asfalt ohlađen kratkotrajnim pljuskom. 

Izgaraš i onda te samo ošamari val hladnoće - ostaneš zatečen, ne znaš sam sa sobom kako dalje.

Ne izgoriš. Ne ohladiš.

Smlačiš se.

Više ti vrelina nije u očima, ali te sparina guši i kao da neko sjedi na prsima.

Ja sam danas asfalt. Sloj katrana se istopio, kiša je pala.

Rekla sam ni previše ni premalo, taman toliko da svi znaju, a opet ne razumiju. 

 

Ti mi i dalje tinjaš.

Ostajem polako bez riječi, neće da se slože u smislenu cjelinu.

Ti mi i dalje tinjaš.

 Dolaze, brzo postanu (pre)bitni. Izgorim. Postaju nebitni.

Ti mi i dalje tinjaš.

Ti nikako da pređeš liniju, nikako da postaneš nebitan. 

Nemam apslutno ništa tvoje, a i dalje si tu.

Nisi moja pobjeda, a ni poraz.

Ti si moj novi strah.

Ti mi i dalje tinjaš.