O emocijama četvrtkom
1.7.16
Kažu da je, nekako, svaki početak težak, ali ja bih prije rekla da je težak onoliko koliko ga sebi takvim predstavite.
Prije 9 dana sam napunila 25.godina... To je pola od 50.
I nije to fora, fora je da u stvari tih 25 nekako ne doživljam... I dalje na spomen "91 godište" zamišljam tu generaciju kao klince od po 19. godina koji se zajebavaju tu negdje oko ulaza škole i čekaju dan da napuste svoja mala, rodna mjesta i odu u neke velike gradove.
Neki pro forme, a neki da se zaista pronađu.
Sebe i svoj put.
Možda vam žena od 178cm i cca 72kg (da, još 4 i postigla sam željenu kilažu) vječito sa naočalama koje kriju oči i skoro pa u svom svijetu i ne djeluje kao neka pretjerano emotivna osoba. U principu i nisam, ali imam svoje momente. Ono kad ostavim kidanje stijena, borbu za ravnopravnost, raspravu da mogu da piškim i stojeći ako to želim i maknem prašnjave starke u ćošak sobe ostaje jedna skroz, čak i meni nepoznata osoba. Evo, ostaje Maja koja bi više od svega na svijetu htjela da je zagrle neke poznate i jake ruke, ruke čiji dodir kaže da je vrijeme za spavanje, jer sutra je novi dan i biće sve OK. Ne, ne treba reći, ima zagrljaja koji su tako veliki i jaki da štite od loših emocija i ljudi, topli da griju i najpromrzlije srce i govore taman koliko treba da smire uzburkane emocije i malog crva sumnje koji s vremena na vrijeme kaže da možda nešto i ne mogu.
Da, nedostaje mi takav zagrljaj.
Jutros sam izašla iz stana u 07:45h i evo vratila sam se u 23:30h. Jutros od 8 pa do 00h sam se napila toliko pozitivne energije i emocija sa različitih strana da sam došla u stan, sjela, zapalila cigaru i počela da plačem. Da, ona velika žena od 178cm je samo briznula u plač i radi to redovno proteklih 15 dana. Valjda kad ne plačeš mjesecima pa moraš ispuniti polugodišnju zadatu normu suza i onda sve to strpaš u par dana. Da me bilo ko u ovom trenutku pita zašto cmizdrim, ja ne bih imala odgovor. Nisam tužna. Nisam ni pretjerano vesela. Nije se desilo ništa, a desilo se svašta - osjećam toliku ispunjenost pozitivnom energijom i mislima da jednostavno moram to pustim van.
Jelenu sam upoznala sasvim slučajno, preko bloga, čitala ona mene - čitala ja nju, upoznale se u kafani i ostale drugarice. Jelena je otišla u UK i završila fakultet, dobila posao i ostaje tamo da radi. Jelena je presposobna djevojka čiji rad, trud i zalaganje jako cijenim. Objavila je najobičniju fotografiju sa žurke i ja sam zaplakala. Od sreće. I ponosa. Osjetila sam se posebno i ponosno, jer imam priliku da poznajem takvu osobu.
Moja Armina je prije nekoliko mjeseci napustila Bosnu i Hercegovinu i otišla u Češku. Ja sam je odvezla na autobusku stanicu i gledala kako odlazi. Nisam plakala jer sam imala dvije kraj sebe koje su ispunile normu suza za deset ljudi. Osjećala sam se supermenski u tom trenutku zato što je sa Arminom i koferima otišlo i sedam godina mog života. Taj trenutak smatram svojom, ali njenom pobjedom. Ljudi mijenjaju adrese, ali ne i emocije.
I Sonju sam upoznala zahvaljujući blogu. I Sonju sam danas ispratila, jer i ona odlazi. U bolje i zato što želi, a ne što mora. I Tamaru sam upoznala preko bloga. I još jednu Jelenu. I Draganu. I njih tri planiraju da odu. Neću plakati, spremiću im poklone i poželjeti sretan put i svu sreću svijeta.
Ja nisam otišla kad sam mogla, zavarale me emocije... Valjda se to dešava kad ih potiskuješ pa naprave bum sa pogrešnom osobom i zato više ne potiskujem apsolutno nikakav osjećaj. Nemam vremena za isprazne i lažne priče, ali neću da krijem iskrene emocije, to nikada ne može biti pogrešno. Sve i kada se čini da niste trebali, neka ste - KO ZNA ZAŠTO JE DOBRO?!
Živjeti sa negativnim emocijama i kajanjem je puno gore nego da živite sa pozitivnim, jer pozitivne će da zaliječe srce. Moje jesu. Sve dok sam razmišljala kako nema izlaza i kako sam osuđena na nečije "serviranje" tad mi je bilo loše. Kad sam prestala, vrata su se samo otvarala... I ne prestaju.
Da, nedostaje mi zagrljaj sa početka priče, ali ne gledam na nedostajanje kao nešto loše već kao trenutak inspiracije i motivacije. Ako zagrljaja nema sad, ne znači da ga neće biti sutra, a ja sam na kraju dana ostvarila još jednu malu pobjedu - onu nad samom sobom, jer još uvijek jebeno vjerujem da postoje dobri i pozitivni ljudi i da ih mogu privući samo ako sam i sama pozitivna.
Ne mogu da obećam da ću ostati ovdje, ali ni tamo negdje daleko, preko okeana, emocija neće da blijedi. Barem ne moja. Jednako ću da volim kao što sam i do sada, jer se pokazalo kao jedini ispravan način za miran san i osmijeh na licu.
Ne znam zašto sam napisala ovoliko teksta, a moglo je sve da stane u jednu jedinu rečenicu - volite i bićete voljeni. Volite, jer je to jedino ispravno. Mržnja je teška emocija, najviše za onog ko je nosi.
2 komentari
Divno napisano draga! :)
OdgovoriIzbrišiI ti znas kako da raznjezis ljude :) hvala ti na divnim rijecima draga i ti vec znas moje misljenje. Nezaustavljiva si i sve sto zelis ce da dodje u pravom trenutku. Tebe je lako voljeti, i taj zagrljaj ce doci u pravom trenutnku od prave osobe. I slazem se, samo pozitivnim stavom prema zivotu i ljudima oko sebe ces privuci vise pozitivnih stvari u svoj zivot. Ljubim te puno ��
OdgovoriIzbriši