Nekako s jeseni?

13.8.16

Ne volim srijedu i ljeto. Volim petak i jesen. I šljokice, ali to je sad druga priča. 

Nisam odavno pisala na blogu, maksimalno sam se fokusirala na posao, Lolu i novi projektić o kojem jedva čekam pisati. A ne mogu još. Ovih dana sam jako emotivna... To valjda dođe sa napuštanjem roditeljske kuće, ono stvarno. I ono kad te stvarno dočekaju svakodnevne stvari i obaveze, a koje nosi samostalnost. Iskreno da vam kažem, sve to meni dobro ide - i kuhanje, čišćenje, rasporediti budžet kako treba, stići ovo i ono, ali kad sam nekidan morala da ubijem sama velikog zelenog skakavca, zamalo da odustanem. I sinoć kad se prosula kesica sjemenki lana, a ja nemam usisivač. 
I dalje nemam namjeru da odustanem - naprotiv, tek sam počela i na svaki negativan komentar ja smanjim sat spavanja i pokušam ga iskoristiti za dodatno učenje.

Učenje.

Učenje.

Učenje.

Nakon tri godine bloganja, došlo je vrijeme za promjene. Ovo je oduvijek bio i ostaće moj izduvni ventil, ovo će ostati da moj mali kutak internetskog neba koji niko ne može da mi uzme. Ali, nakon tri godine došlo je vrijeme i za neke nove, ozbiljnije stvari. Došlo je vrijeme kad treba ili stati ili nastaviti u ozbiljnijem tonu. I hoću. Hoćemo.

Ljeto polako prolazi, sva težina sa početka godine sad izgleda tako nebitno. Prepreke su razne, na sve strane, ali ih odjednom nekako lakše podnosim. 

Jbt, blog će da poraste.
Ja ću da porastem.
Zajedno ćemo, a meni nekako teško.
Neće nestati, samo će da poprimi novu formu, uključi neke nove ljude.
Pola miliona posjeta ostaje, svi lajkovi i komentari ostaju.
Sklopljena drugarstva i saradnje ostaju - JA OSTAJEM!

Ostajem, ali nastavljam dalje...


You Might Also Like

0 komentari