27.04.2016- srijeda- moj novi, omiljeni dan za hejtanje.

Ne, nema to nikakve veze sa divljanjem hormona i PMSom, jednostavno nije moj dan. 

Do sada sam uvijek birala četvrtak kao posebno smarački dan, sad evo, biram srijedu.

Nisi ti, jadni danu kriv što je ovako kako je- ja sam.

Srijedom bih da vam pričam o svejednostima i o tome koliko istu ne znam da odglumim.

Ili jesam, ili nisam.

Ili volim ili ne volim.

Ili gori, ili ledi.

Svejednost je sama po sebi neobično jaka emocija. Ne za vas koliko za one prema kojima je upućena.

Ljudi lakše podnose kad za svoje postupke dobiju potvrdu, makar i onu u vidu neodobravanja, suza, bijesa ili mržnje. Svejednost je najgora. Najteža. Najbolnija.

Svejednost je zbir ljudskih emocija. Sva je u superlativu.

Od ljubavi do mržnje treba tako malo. 

Iako teško, nazad nije nemoguće.

Ali iz stanja ravnodušnosti do bilo koje druge emocije je najteže.

Da vam sad neko kaže da nacrtate svejednost- kako bi izgledala?

Moja bi bila morska pučina. Mirno more bez trunke vjetra da zatalasa površinu.

Bez ijednog oblačka, galeba, zrake sunca. Samo nepregledna morska pučina na kojoj se ništa ne dešava. Na površini a ni u dubinama. Riječima teško opisiv osjećaj.

Možda bi bilo i srce. Izmučeno, izujedano, srce koje više ne kuca i ne bori se. Drži u životu sve ostale organe, pumpa krv, radi svoj posao ali ne osjeća. Samo postoji.

Izujedano srce je nepopravljivo. Krpljeno nekoliko puta samo da bi o(p)stalo sad se boji i usana, ne samo zuba. Izujedano srce ne grize, ono bježi u svejednost prije nego mu se približite. Zbog straha.

Sjećate li se, kad ste bili mali pa vam obećaju da baš eto ta boca ne boli. A zaboli. I ta i naredne 4 koje morate primiti. Za svaku vam kažu da neće da boli a opet zaboli još više nego prethodna. 

Ne boli toliko igla koja kida slojeve kože koliko boli prethodno izrečena laž u koju ste povjerovali. 

I onda kad prođu sve te injekcije, vi zaboravite i na bol i na laži pa dođe vrijeme nekad u životu za nove. Tad vas više i ne zanima da li će neko reći da li boli ili ne, vas će da boli. Ostalo urezano duboko u koži i mislima- i tad su lagali, kao da neće opet? 

Možda ovaj put fizički ne osjećate boli ali glava kaže da boli.

 Lagali su. 

Puno.

I srce je vjerovalo, davalo šanse ljudima.

Vjerovalo u dobro dok se ne dokaže suprotno. A uvijek je bilo suprotno.  

I uvijek je dobijalo isto- bolan ugriz.

Srce nema gdje da pobjegne jer treba ostalim organima, iako bi najradije nestalo.

Sabraće sve dosadašnje emociju u jednu.

Svejednost.

Nek' i druge makar malo zaboli. 

Zaboljeće odsustvo reakcije na ugriz jer, grizu da bi osjetili.

Ne plašim se više zuba i ugriza, zatvoriću sve čim ugledam usne. 

:autorka zadržala pravo da ne piše hronološki i sa puno smisla za širu javnost: